Volonterski centar Split

Priča o teti Vinki Luković - velikoj humanitarki

 

Gospođa Vinka Luković, rođena Franić, rodila se 29. prosinca 1919. godine u Vrgorcu, a djetinjstvo je provela u Dubrovniku. Iako je većinu života provela u Splitu, smatrala se Dubrovkinjom i dubrovački naglasak nikad nije izgubila. 

Unatoč ranom gubitku supruga i teškom životu cijele obitelji za vrijeme socijalizma, kad su joj djeca Ana i Tihomir-Gracije porasla, borbena i prkosna teta Vinka tajno je organizirala i vodila Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije. Za vrijeme Domovinskog rata teta Vinka se brinula za ranjenike u splitskoj bolnici te istovremeno razvijala aktivnosti Caritasa, skupljajući odjeću i obuću za potrebite te organizirajući nabavku namirnica za siromašne obitelji, a posebno se brinula za slobodne aktivnosti invalida i siromašnih.

Kad se Caritas dovoljno razvio, prepustila je sve Nadbiskupiji Splitsko-dalmatinskoj, a ona se sve više orijentira na pomoć invalidima i razvoju mreže kućne ispomoći starima i nemoćnima od strane nezaposlenih žena i volontera. Tu počinje njeno sudjelovanje u razvoju volonterstva, ali i drugih humanitarnih aktivnosti. Teta Vinka poznata je i kao „hrvatska Majka Terezija“, ali ona je ipak bila drugačija. Davala jest nesebično, no siromašne je učila i raditi, nalazila im posao te podržavala cijeli sustav u kojem je pomirila interese siromašnih s interesima nemoćnih.

Njen je djelokrug rada bio širok pa je tako za mnoge kojima je trebala liječnička pomoć izvan države, uz podršku Vatikana, osiguravala liječenje kod najpoznatijih europskih liječnika, i to besplatno. Na koja je god vrata kucala, ta su joj se vrata otvarala. Živjela je s invalidima i potrebitima, i živjela je za njih. Organizirala je česte odlaske invalida vikendom u rehabilitacijski centar Rudine u Kaštelima, a ljeti ljetovanje za invalide u samostanu u Arbaniji. Nabavila je i kombi, te je sa invalidima često odlazila na izlete i svetu misu. Sve više je uključivala mlade volontere i organizirala ih za ispomoć potrebitima, za što je uvijek nalazila pomoć dobrih ljudi. Rado je i dobro crtala pa je često organizirala izložbe uradaka, slika, vezova i drugih rukotvorina koje su izrađivali invalidi i volonteri. Oko nje se okupljalo sve više dobrih i pozitivnih ljudi iz svih slojeva društva, od liječnika i sveučilišnih profesora pa sve do beskućnika.

Kako su godine prolazile, izdavale su je noge i sve je teže hodala, no njena snaga je nadvladavala sve fizičke i zdravstvene nedaće. Invalidi su bili njen svijet pa je krenula u formiranje doma za invalide, ali doma posebne vrste. S gradskom upravom Grada Kaštela dogovarala je donaciju besplatnog terena za izgradnju nestacionarnog doma za invalide. Vidjevši težak život invalida i njihovih obitelji došla je na ideju formiranja doma za invalide u kojem bi invalidi mogli provesti 2-3 tjedna. Istovremeno bi se njihove obitelji mogle odmoriti od svakodnevne brige, a osoba s invaliditetom bi imala nova druženja i zabavu. Počela je nabavljati ciglu po ciglu, no sve brže dolazio joj je fizički kraj, zalegla je i otišla u privatni dom u Kaštelima, gdje je ubrzo umrla. Tog popodneva 30. travnja 2008. uz riječi „Izgradit ću ja taj dom za moje invalide!“ dobra teta Vinka sklopila je oči i napustila ovaj svijet. Njen je grob na Lovrincu uvijek svježe okićen što najbolje kazuje o njenoj karizmi, ljubavi za ljude, posebno invalide. Primjer je kako čovjek kad umre, posredstvom svojih dobrih dijela, nastavlja živjeti.

Udruga "MI" - Split po njoj je nazvala nagradu za promociju i razvoj volonterstva te je dodjela te nagrade svake godine povodom Međunarodnog dana volontera 5. prosinca izvrsna prilika da se svi zajedno prisjetimo dobrih djela i postignuća ove velike humanitarke.