VCST: Koje je bilo vaše prvo volontersko iskustvo? Možete li opisati gdje ste volontirali i s kim? Tko vas je prvi potaknuo da volontirate?
Lina: Ja sam započela volontirati prije 10-ak godina u Osnovnoj školi Grohote i ne sjećam se koja je bila moja prva aktivnost, no među prvima je bila posjet Udruzi Lastavice. Na to me potaknula tadašnja pedagoginja, a sada ravnateljica škole, Mirela Mijić.
Ivan: Moje prvo volontersko iskustvo je bilo u prvom razreda Osnovnoj školi Lučac i na to me potaknula moja želja za doprinosom zajednici, a glavni pokretač bila je učiteljica Ines Ivanovski, koja je svima jako dobro poznata. Moja prva volonterska aktivnost bila je akcija Udruge MoSt A di si ti?!.
VCST: Gdje volontirate sada? Koja je bila vaša motivacija da se uključite u baš tu organizaciju? Kako ste saznali za tu organizaciju?
Lina: Trenutno volontiram i dalje u Osnovnoj školi Grohote kao pomoć u organizaciji većih akcija, a volontiram i u Udruzi DYXY u pomoći u učenju djeci s poteškoćama čitanja, učenja i pisanja. Do DYXY-ja sam došla preko vas, odnosno vi ste mi savjetovali da se uključim u tu udrugu.
Ivan: I ja i dalje volontiram u osnovnoj školi Lučac, kao pomoć u organizaciji većih akcija poput Lučke biciklijade, u vođenju društvenih mreža i u komunikaciji s medijima. Volontiram i u CroMSIC-u, međunarodnoj udruzi studenata medicine, kroz koju provodimo različite javnozdravstvene akcije, primjerice u edukacijama u osnovnim i srednjim školama. Do ove sam udruge došao preko fakulteta.
VCST: Što su za vas najveće razlike u volontiranju u osnovnoj školi u odnosu na srednju školu, odnosno fakultet?
Ivan: Pa dosta je ozbiljnije, sada već mogu održavati predavanja mlađima od sebe. U osnovnoj školi smo uključeni kao pripomoć, u grupnim aktivnostima, a sada možemo sudjelovati u individualnim aktivnostima.
VCST: Lina, za tebe isto pitanje i još jedno dodatno - koje su razlike u volontiranju na otoku i u Splitu?
Lina: U osnovnoj školi je to tek jedna izvannastavna aktivnost, ni sam nisi svjestan koje su dobrobiti volontiranja niti koji je utjecaj naših aktivnosti. U srednjoj školi je to ozbiljnije, više vremena posvećujem volontiranju i ne trebam svaki put detaljne upute. Na otoku smo češće imali aktivnosti koje su uključivale i druge stanovnike otoka, osobito starije osobe, a u Splitu je to više individualno.
VCST: Mislite li da je važno, odnosno potrebno promovirati volontiranje u školi? Zašto? Kada po vama treba započeti s promocijom volontiranja i poticanjem na volontiranje?
Ivan: Škola je odgojno-obrazovna institucija po svojoj definiciji i smatram da je važno poticati učenike od najranijih dana, pa čak i od vrtića na doprinos društvu jer volontiranjem ne samo da pomažemo onima kojima je pomoć potrebna, nego i stvaramo nova prijateljstva, okružujemo se ljudima sa sličnim interesima koji će se možda razvijati u istom smjeru. Ja sam primjerice kroz Crveni križ upoznao dosta ljudi koji su završili medicinu. Dosta smo bili uključeni u prvu pomoć i to me usmjeravalo dodatno prema studiju medicine.
Lina: Mislim da učenici u osnovnoj školi nisu u potpunosti svjesni svog volonterskog doprinosa, no važno je već tada promovirati volontiranje kako bi učenici naučili više o drugima, ali i o sebi, kako bi probali nešto novo, upoznali druge ljude.
VCST: Što vidite kao najvažnije dobrobiti volontiranja za vas? Što ste novo naučili, osvijestili ili dobili kroz vaše volontersko iskustvo?
Lina: Kroz volontiranje ne pomažeš samo drugima, nego pomažeš na neki način i sebi. Ja sam kroz volontiranje naučila jako puno o sebi, stekla znanja za cijeli život. Moje volontersko iskustvo kroz srednju školu mi je osvijestilo i što želim studirati. Vidim se u pomagačkim zanimanjima, a s volontiranjem namjeravam nastaviti i kad završim sa srednjom školom.
Ivan: Složio bih se sa svime što je rekla Lina. Kroz volontiranje gradimo sebe kao osobu, a to je iskustvo koje će nam koristiti kroz cijeli život, a kasnije i kod zaposlenja. Vještine razvijene kroz volontiranje i iskustvo koje ćemo steći sigurno će nam dobro doći u životu, a možemo ih navesti i u životopisu.
VCST: Jeste li dosad već uključili neke prijatelje i/ili poznanike u volontiranje? ili vašu obitelj?
Lina: Da, pogotovo prijatelje u školi. Trudim se pogurati ih što više u volontiranje. A od obitelji, tu je moja mama koja se bavi volontiranjem u Osnovnoj školi Grohote, a i moj brat je u Zagrebu počeo volontirati.
Ivan: Nastojim biti primjer učenicima u Osnovnoj školi Lučac. Kroz srednju školu sam pokušao motivirati svoje vršnjake, no nisam imao osobiti uspjeh, jer mislim da nažalost živimo u društvu u kojem postoji dosta predrasuda vezanih za volontiranje. Ljudi danas ne žele besplatno davati svoje vrijeme za druge.
VCST: Mislite li da su ljudi uopće svjesni da postoje određene skupine ljudi kojima je pomoć potrebna? Lina, ti volontiraš sa specifičnom skupinom djece s jezičnim poteškoćama, misliš li da su ljudi svjesni da postoje udruge koje traže volontere za pomoć u ovakvim aktivnostima?
Lina: Mislim da jesu, ali uvijek se loptica prebacuje na druge. Netko drugi će pomoći, netko drugi sigurno ima više vremena od mene, netko drugi je obrazovaniji... Nemaju svijest da oni mogu doprinijeti nekoj promjeni. Maštaju o volontiranju u Africi, a ne razmišljaju da u zgradi do njihove ima možda netko kome je konkretna pomoć potrebna.
Ivan: Mislim da čak i nisu svjesni, naprosto ne gledaju što se oko njih događa. Ima toliko udruga koje vape za volonterima i kojima bi značilo da im se uključi barem jedan volonter na par sati tjedno.
VCST: Što biste preporučili mladima koji razmišljaju bi li se uključili u volontiranje? Neka poruka za kraj? :)
Lina: Definitivno se trebate uključiti u volontiranje! Kroz volontiranje pomažete zajednici i otkrivate sebe, stječete nova znanja i vještine.
Ivan: Ja bih im preporučio da ne razmišljaju više! Volontiranje donosi svima puno dobrobiti. I korisnicima volontiranja i samim volonterima, nije to samo besplatno davanje svoga vremena. Odraslima preporučujem da potiču svoju djecu ili djecu svojih prijatelja na volontiranje, da razbijemo predrasude prema volontiranju i da stvorimo jedan krug ljudi koji će biti tu za druge.
Razgovarala: Antonia Matković Puljek
Fotografije: Tina Šuto (Photoshooto)
