Volonterski centar Split

Kako je lijepo kad govori tišina...

Ponosni na kulturno naslijedje!

Jutro je bilo prohladno, ali je jasnoplavo nebo obećavalo lijep i sunčan dan. Okupili smo se na parkiralištu u Sukoišanskoj, gdje nas je čekao autobus, simpatični vozač Denis, najzad, naše Danira i Marica. Bilo nas je oko dvadesetak. Sportski obučene, raspoložene i spremne da ovaj dan istinski uživamo u druženju i svemu što su nam priredile djelatnice naše Udruge Mi.

I to je doista bio provod.Izlet, kojeg ćemo se uvijek rado sjećati,jer nam je pružio užitak i zadovoljstvo.Jer smo ,kako se to danas često kaže, napunili baterije života makar na neko vrijeme. Onaj satak vožnje do Šibenika proletio je dok smo okom trepnule jer je u autobusu vladala ugodna atmosfera ispunjena smijehom, pričom, šalom i pjesmom.

Već smo bili obaviješteni da ćemo posjetiti Sokolarski centar koji je smješten u gustoj borovoj šumi u selu Dubrave,nekih 8 kilometara  dalje od Šibenika. Istini za volju malo je tko i slutio šta ćemo vidjeti,doživjeti,osjetiti

Kada smo izašli iz autobusa odmah nas je dočekala prijatna toplota proljetnog dana u još nedirnutoj prirodi.Jorgovan je bio već precvjetao,ali se njegov jaki miris širio okolicom.Brzo smo prošle putem do zelenih kapija Sokolarskog centra. Na stazi, što je vodila do niskog zdanja i desno od njega  sjenica ispod kojih su bile postavljene klupe za posjetitelje ,stoji veliki od drveta izrezbaren sokol kao da želi kazati dobrodošlicu. U Centru je već bilo jako živo.Jedna grupa mališana iz Splita i okolice došla je u posjet. Sjedili su na onim klupama, manji i veći , vrpoljili se, gurkali a kad je čovjek neobične mrkva boje kose počeo da im priča o tajanstvenom životu sokolova,tih nebeskih lovaca,umirili su se i gledali kako navlači veliku rukavicu,kako iz torbe, što mu je visjela na boku,vadi mamce i doziva sokola. I priča i prizor bili su za sjećanje...

Mi smo, čekajući da dodje na nas red,sjedili,pili kavu i pričali. Nama je upravitelj Centra iskazao posebnu čast jer je donio jednu prekrasnu sovu ušaru. Ispričao je, jednostavnim i zanimljivim riječima ,mnogo pojedinosti o ovoj ptici. U takvim trenucima čovjek zapravo spoznaje svu veličanstvenost prirode i njezinih nepisanih, a tako mudrih zakona. U takvim trenucima doznajemo i kako smo zapravo velike neznalice! Ukratko,bilo je vrlo zanimljivo! Naravno, i mi smo imali priliku držati,hraniti ptice. Čak se sa njima slikati. Kada je malo predavanje završilo, pošli smo u obilazak Centra i njegovih krilatih stanovnika. Možda je to bio najljepši trenutak.Trenutak u kojem se čovjek osjeća u skladu sa prirodom.Taj mir.Visoko drveće, kroz koje se probijaju snučeve zrake,pa onda mirisi šume.Neko u grupi tad reče:“Kako lijepo zna da govori tišina!“

U Šibenik smo stigli oko podne i odmah zajednički posjetili prelijepu Šibensku katedralu čija je izgradnja započela daleke 1431. godine. Znali smo da je ova pjesma u kamenu stavljena pod zaštitu Unescoa. Znali smo dosta toga,ali je ono osobno svatko ponio u sebi .Odjedared smo postali nekako ozbiljni svjesni, valjda ,koliko moramo biti ponosni na naše kulturno naslijedje .Iz polumraka impozantne gradjevine dočekalo nas je blještavilo sunca i plavetnilo neba i mora. Razišli smo se po grupicama kako bismo se sastali za koji sat. Dakako da je nemoguće obići jedan grad za tako kratko vrijeme,upoznati njegove kale i kalete,brojne crkve,samostane i palače ali je izvjesno svatko od nas ponio u sjećanju svoju najdražu razglednicu Šibenika, onu koja će ga sjećati na jedan lijep izlet!

Možda je trebalo ostati dulje u Šibeniku, ali mi smo još željeli  obići Primošten, pitoreskno mjesto udaljeno tridesetak kilometara od Šibenika. Mjesto je, prije pet stoljeća, bilo otok koji  je sa kopnom bio povezan mostom. Bilo je malo natezanja koliko ćemo ostati u Primoštenu jer su jedni željeli krenuti ranije,a drugima se baš nije ni žurilo.Zapravo je sve vrlo zgodno,živo i veselo završilo.Pošto smo se popeli na brdo i vidjeli prekrasnu primoštensku crkvu, okruženu grobljem, otkud se pogled gubio u modrini mora,pošto smo pojeli jednu,dvije,a neki ,bogme, i osam kugli sladoleda,u ugodnoj toploti dana čekao nas je naš autobus!

Povratak je bio priča za sebe.Reklo bi se višnjica na vrhu torte.Društvo je bilo totalno uštimano kao da smo se vratile sa neke velike fešte.Zapravo je i bila fešta.Fešta za oči i dušu! I ,sad, tu je nemoguće zaobići Velinku,jednu našu „pjevačicu“ iz Udruge.Toliko nas je zasmijavala,provaljivala,izvodila da bi samo kamen mogao ostati miran! Zapjeva  Velinka da se njoj ne vraća kući,jer šta će kući gdje je već čeka briga oko sutrašnjeg ručka.Jer tko je vidio ići kući...I ,tako,uz pjesmu dalmatinsku (a pretresli smo sve Mare i  Ančice !),u šali i smijehu i gotovo zaboravljen potencijal radosti što ga nosimo u sebi,stigosmo u naš Split.

U Splitu,22.04.2007.                                                                                                                                    Jasminka Radić